Krunice nakon endodontskog liječenja: nadogradnje i dugoročna prognoza

Endodontski liječeni zubi često imaju znatno reduciranu količinu tvrdog zubnog tkiva zbog karijesa, pukotina i pristupa za obradu kanala. Gubitak strukture, promjene u vlažnosti dentina i potencijalno oslabljen prsten krune zuba povećavaju rizik frakture. Krunice, uz pravilno planiranje i izvedbu, stabiliziraju preostalu strukturu, vraćaju funkciju i smanjuju mehanička naprezanja. Ključ uspjeha leži u razumijevanju biomehanike endodontski liječenog zuba, indikacija za nadogradnju (post–core), principa “ferrule” efekta te pravilnom odabiru materijala i okluzijskog dizajna.

Biomehanika endodontski liječenog zuba

Zubi nakon endodoncije gube elastičnost i često značajan dio pericervikalnog dentina. Time se povećava mogućnost mikropukotina i katastrofalnih fraktura pod miješanim silama savijanja i torzije. Primarni cilj restauracije je prenijeti i raspodijeliti žvačne sile preko preostale strukture na način koji minimizira naprezanja u cervikalnoj zoni, osobito na tankim stijenkama.

Indikacije za krunicu nakon endodoncije

Krunica je indicirana kada:

• nedostaje jedna ili više kvržica, ili postoji tanka, diskontinuirana prstenasta stijenka krune;
• postoje pukotine, stara masivna restauracija ili je zub posterioran s visokim okluzijskim opterećenjem;
• estetski i funkcijski zahtjevi nadilaze mogućnosti direktnih ispuna ili indirektnih inlay/onlay rješenja.
  U slučajevima očuvane strukture (npr. minimalan kavitetski pristup, očuvane kvržice), dobro dizajniran onlay može biti dostatan. Procjena se temelji na količini preostalog dentina, visini kliničke krune i okluzijskim uvjetima.

Ferrule efekt i biološka širina

“Ferrule” označuje kontinuirani prsten zdrave krunske strukture zuba iznad ruba preparacije koji mehanički “obuhvaća” nadogradnju i jezgru. Cilj je osigurati cirkumferencijalni pojas dentina (tipično 1,5–2,0 mm visine) koji smanjuje koncentraciju naprezanja i rizik frakture. Za ostvarenje ferrule efekta ponekad je potrebno produljenje kliničke krune kirurškom resekcijom gingive i kosti ili ortodontskom ekstruzijom. Pri tome se poštuje biološka širina i stabilnost parodonta kako bi se izbjegla kronična iritacija i recesija.

Nadogradnje: vrste, indikacije i protokol

Nadogradnja (post–core) nije sredstvo za “ojačavanje” zuba, već za retenciju jezgre kada je preostala krunska struktura nedostatna.
Vlaknaste nadogradnje (fiber post): elastični modul sličan dentinu; povoljnija raspodjela naprezanja i manji rizik korijenske frakture u odnosu na rigidne metalne nadogradnje. Indikacija su zubi s očuvanom debljinom korijenskih stijenki i dovoljnom duljinom korijena. Adhezivno cementiranje smanjuje mikropropuštanje i povećava homogenost spoja.
Metalne lijevane nadogradnje: visoka rigidnost i preciznost individualnog dosjeda; razmatraju se kod zuba s atipičnom anatomijom ili kada je potrebna veća retencija zbog minimalne preostale krunske strukture. Rigidnost povećava rizik nepovoljnih fraktura; odluka se donosi oprezno, uz analizu korijenske geometrije.
Keramičke nadogradnje: estetska vrijednost u prednjoj regiji; odabir ovisi o kompatibilnosti s adhezivnim sustavima i raspoloživoj duljini kanala.
Opći protokoli uključuju očuvanje gutaperke apikalno (najmanje 4–5 mm), atraumatsku preparaciju kanala, suho radno polje, selekciju adhezivnog cementa i izradu jezgre kompatibilne s materijalom krunice.

Materijali i dizajn krunice

Odabir materijala ovisi o regiji, opterećenju i estetskim zahtjevima.
Litij-disilikat (staklokeramika): visokoestetska rješenja u prednjoj i mnogim posteriornim situacijama; izvrsna adhezija uz emajl/dentin kada je raspoloživ.
Cirkonij-dioksid: iznimna čvrstoća i otpornost na lom; pogodniji kod većih mostova ili u regijama s većim opterećenjem. Za estetski zahtjevne zone koristi se višeslojni ili presvlačeni cirkon.
Metal-keramika: robusna opcija s dokazanom trajnošću; indicirana kod nepovoljnih okluzijskih uvjeta ili ograničene građe.
Dizajn rubova (schoulder, chamfer, zaobljene interne kute) prilagođuje se materijalu i cilju očuvanja tkiva. Margine se smještaju supragingivno gdje god je moguće, uz poštovanje parodontalnog zdravlja. Kvržična pokrivenost posteriorno smanjuje rizik frakture preostalih stijenki.

Okluzija i funkcijsko opterećenje

Uspješnost krunice na endodontski liječenom zubu izravno ovisi o kontroli okluzijskih kontakata. Preopterećenje u lateralnim kretnjama, visoki točkasti kontakti i parafunkcije (bruksizam) povećavaju rizik frakture jezgre, nadogradnje ili samog korijena. Preporučuje se:

• redukcija lateralnih sila, osobito na krunjenim premolarima i molarima;
• uravnoteženi statički kontakti bez prerano zahvaćenih točaka;
• razmatranje zaštitne udlage kod bruksizma i redovita kontrola trošenja.

Dugoročna prognoza i čimbenici uspjeha

Dugoročnost ovisi o sinergiji više varijabli: količini preostalog dentina (osobito pericervikalno), prisutnosti i visini ferrule prstena, kvaliteti endodontske terapije, odabiru i cementaciji nadogradnje, dizajnu krunice i okluzijskoj kontroli, parodontnom statusu te navikama kao što su bruksizam i pušenje. U pravilu, prognoza je povoljnija kada:

• postoji kontinuiran ferrule od najmanje 1,5–2,0 mm;
• je odabrana vlaknasta nadogradnja u slučajevima s adekvatnim korijenskim anatomskim uvjetima i adhezivnom cementacijom;
• su rubovi krunice čisti, glatki i dostupni higijeni;
• je okluzija stabilna i bez lateralnog preopterećenja;
• su parodontalno tkivo i potpora zubu stabilni bez aktivne upale.

Održavanje i kontrolni protokol

Nakon cementacije slijedi individualizirani raspored kontrola. Kontroliraju se vitalni parametri parodonta, integritet rubova i kontakata, stanje jezgre i nadogradnje te prisutnost mikropukotina. Profesionalna higijena i edukacija o interdentarnim pomagalima smanjuju rizik sekundarnog karijesa na rubovima. Kod bruksizma se kontrolira stanje udlage, prilagodba kontakata i eventualna potreba za reprocesiranjem okluzije.

Krunice nakon endodontskog liječenja dio su biomehanički promišljenog protokola čiji je cilj stabilizirati kompromitiranu strukturu zuba i osigurati funkcijsku i estetsku dugovječnost. Odlučivanje o potrebi i vrsti nadogradnje, postizanje adekvatnog ferrule efekta, pravilna selekcija materijala i okluzijske sheme te dosljedno održavanje predstavljaju ključne odrednice dugoročne prognoze. Sustavan pristup, temeljen na očuvanju strukture i kontroliranju opterećenja, rezultira predvidivim ishodima i smanjenim rizikom od fraktura i sekundarnih komplikacija.